Gradnja đakovačke katedrale

... Na polju sakralne arhitekture katedrala je nesumnjivo prvi historicistički objekt hrvatskoga istoka. Plan o zamjeni postojeće barokne građevine novom crkvom postojao je još u 4. desetljeću 19. stoljeća, kada je načinjen i nacrt za novu klasicističku crkvu i kada su se počela skupljati sredstva za njenu izgradnju...

Biskup Josip Juraj Strossmayer bio je jedan od najpoznatijih Hrvata u svijetu, humanist i vizionar, jedan od graditelja moderne Hrvatske. Ove godine mnoge institucije obilježavaju 190. obljetnicu rođenja i 100. godišnjicu smrti biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Jedan od velikih njegovih ostvarenja je i gradnja katedrale u sjedištu biskupije Đakovu.

“Ni jednom drugom spomeniku arhitekture historicizma nije posvećeno toliko knjiga u našoj zemlji kao đakovačkoj katedrali. Većina tih knjiga nisu nastale na polju povijesno-umjetničke ili povijesne literature, već su ili panegirik samog Strossmayera njenoj ljepoti ili panegirik Strossmayeru i njegovim graditeljskim i kulturnim pothvatima. U osnovi, ovaj dio rada pokušaj je pristupanja toj građevini na jedan donekle drukčiji način. Tek u zadnje vrijeme počelo se istraživati katedralu i na znanstvenom polju.

Na polju sakralne arhitekture katedrala je nesumnjivo prvi historicistički objekt hrvatskoga istoka. Plan o zamjeni postojeće barokne građevine novom crkvom postojao je još u 4. desetljeću 19. stoljeća, kada je načinjen i nacrt za novu klasicističku crkvu i kada su se počela skupljati sredstva za njenu izgradnju. Budući da katedrala nije izvedena po tom planu Strossmayer, oduševljen crkvom Sv. Ćirila i Metoda u Karlinu kod Praga (arhitekta Karla Roesnera), koju je vidio prilikom svojega posjeta njemačkim i češkim zemljama, već 1855. godine naručuje od istoga novi plan za crkvu. Kako svjedoči biskupova spo­menica, radilo se o mnopo skromnijoj građevini negoli je poslije izvedena. Smičiklas, opisujući njezin izgled prema uvidu u nacrte, ističe da se imala sagraditi kao prilično skromna neoromanička dvotoranjska crkva bez kupole, u skladu s tada raspoloživim sredstvima za gradnju.

Strossmayer je odlučio sačekati da građevni fond naraste, kako bi si mogao sagraditi katedralu koja bi bila ponos njegovu narodu. Kao što je već napomenuto, Strossmayerova putovanja (1853. po njemačkim zemljama i Češkoj, te 1859. po Italiji - Venecija, Padova, Bologna, Firenca, Rim) oblikovala su biskupova gledanja na umjetnost. Po povratku postaje glavnim promicateljem ideje obnove historijskih stilova u Hrvatskoj. Ne možemo se oteti usporedbi našeg biskupa s takvim ljudima 19. stoljeća, poput Ruskina, koje je na isti način put na svojevrsna umjetnička izvorišta preobrazio i učinio glavnim apologetima nove umjetnosti na vlastitom nacionalnom tlu. I Strossmayer i Ruskin, nakon sličnih putovanja, postaju glavni apologeti historicizma, ugledanja na povijesne stilove u izgradnji novih objekata, Ruskin nastupa tako zbog slobodne i nehistorijske, nearheološke slobodne interpretacije medievalne arhitekture u Britaniji, a Strosssmayer kako bi uopće novi stil i uveo na tlo svoje biskupije. Tada se, na tome putovanju, u njemu rodila potpuna slika katedrale, koju je imao pretvoriti u konkretnu građevinu ponovno Roesner. B. Već 1865. on dolazi u Đakovo s planom i nacrtima za novu crkvu, po kojima je uglavnom i izvedena. Glavni arhitektonski poslovi na katedrali rađeni su u vremenu 1866. – 74., no dugo poslije toga, sve do 1882., traje uređivanje unutrašnjosti.

a) Romanski stil katedrale

Strossmayer je znao da je predbarokna katedrala bila gotička, jer su pronađeni temelji i gotičko profilirani polustupovi ranije građevine, pa se postavlja pitanje zašto je odabrao gradnju u romaničkom stilu. Govoreći o odabiru stila, ističe njegovu rijetkost na tlu biskupije, u kojoj je tek kapela u Zdencima kod Broda romanička, ali i njegovu učestalost na drugim hrvatskim prostorima, osobito u Dalmaciji (katedrala u Zadru, zvonik splitske katedrale). Razloge zbog kojih je odabrao romaniku svrstava u tri kategorije. Ponajprije ističe činjenicu da se promicatelji vraćanja gotike ne mogu međusobno složiti u kojem njenom obliku graditi nove građevine, tj. da li se za uzor obratiti francuskoj gotici 13. ili 14. ili kasnoj gotici 15. stoljeća. Poznato je i da je gotika imala mnogobrojne lokalne varijante, kao i da je tijekom vremena proživljavala bitne promjene, te se stalno javljao problem kojoj se varijanti istog stila obratiti. U razdoblju u kojem se vode nebrojene rasprave o estetici, o čistoći stila, takvo pitanje nije bilo nimalo nevažno. Teorije o čistoći stila nisu se odnosile samo na pitanje izbacivanja kasnijih dodataka kako bi se pojedina građevina vratila "izvornom" izgledu, već se jednako tako, po već stoljeće staroj Wincklemannovoj shemi, tražila, kako to Strossmayer 'kaže Arhimedova točka - neka vrsta vrhunca pojedinoga razdoblja - trenutka kada je stil dosegao svoj klasičan moment. S romanikom je bilo mnogo lakše, jer iako je i ona imala mnoge lokalne varijante, "klasičnim momentom" toga doba smatrala se burgundska i njemačka romanika 11. i 12.st., dok kod gotike to nije bio slučaj i oko toga "klasičnog" momenta gotičke arhitekture vodile su se mnogobrojne rasprave.

Kao drugi razlog Strossmayer navodi težnju za utjecanjem na "neobraženi istok". Teško je reći što on to podrazumijeva pod istokom, no vjerojatno misli na samo područje biskupije (budući da je ona smještena na krajnji istok Hrvatske) gdje bi katedrala imala poslužiti kao uzor po kojem će se graditi ostale crkve na ovom području. Kao uzor, ona bi služila okretanju ka prošlosti pri gradnji novih sakralnih objekata (naravno, ponajprije srednjem vijeku i renesansi).

Treći razlog je onaj koji se najčešće spominje, nesumnjivo s pravom, jer je bio odlučujući za Strossmayera pri odabiru stila. Odabiranjem romanike (i samim time, razumljivo, polukružnog luka) biskup je htio istaknuti svoju bliskost kršćanskom Istoku. Ideja ujedinjenja crkava ideja je kojom će se biskup cijeloga svoga života zanositi i na kojoj će marljivo raditi. Ta je ideja vodila do toga da je Strossmayer bio jedan od rijetkih biskupa koji su glasovali protiv dogme o nepogrešivosti pape, pro­glašene na 1. vatikanskom koncilu. Znao je da će ta dogma još više udaljiti pravoslavne od Rima budući da je i ranije jedan od glavnih kamena spoticanja između dviju crkvi upravo pitanje prihvaćanja papinog primata. Strossmayer je na kraju popustio i glasovao za dogmu, no vremenom se pokazalo da je glede stava pravoslavnih crkava prema njoj bio potpuno u pravu.

Kada kaže da se u "romanskom slogu dva življa, zapadni i istočni, u skladnu cjelinu spajaju", on ponajprije misli na činjenicu da se i u romaničkom graditeljstvu europskog Zapada kao i u bizantskom graditeljstvu istočnog kršćanstva koristi polukružni luk. Kako bi iskazao bliskost s kršćanskim Istokom, postavio je veliku kupolu na križište glavnog broda i transepta (jer kupole, ističe, imaju i Aja Sofija i sv. Marko u Veneciji, crkve po Srbiji, pravoslavni fruškogorski manastiri na tlu njegove biskupije i slično). Ideja ujedinjenja crkava i približavanja pravoslavlju nije slučajno Strossmayera toliko zanimala. Ponajprije, velik dio pučanstva na tlu njegove biskupije pripadao je pravoslavnoj vjeroispovijesti pod upravom srpske mitropolije u Srijemskim Karlovcima, s kojom je održavao većinom izrazito dobre odnose. Kao dosljedan pobornik jugoslavenstva (pritom nikada ne zaboravljajući svoje hrvatsko podrijetlo) i što je više mogućeg približavanja Hrvata i Srba, shvatio je kako će to približavanje biti u velikoj mjeri onemogućeno upravo zbog vjerskih razlika.

Naravno, sve ovo tek je teorija (ili bolje reći ideologija), katedrala u Đakovu potpuno crpi svoje elemente iz tradicije zapadne Europe i samo se na teoretskoj razini približava građevinama bizantske umjetnosti (doduše, valja priznati da je tadašnje shvaćanje bizantske umjetnosti bilo bitno drukčije nego danas, kako to uostalom pokazuju građevine "neobizantskog" stila na tlu biskupije - npr. mauzolej Paunovića u Vukovaru, ili kapela na pravoslavnom osječkom groblju, koje predstavljaju mješavinu ro­maničkih, bizantskih i čak gotičkih elemenata). Tako i kupola katedrale zapravo ne crpi oblikovne elemente iz bizantske tradicije, iz Sv. Marka ili fruškogorskih manastira, već iz zapadne Europe. Svakako joj je najbliža kupola katedrale u Aachenu, jednog od najslojevitijih i najvažnijih (simbolički, umjetnički i povijesno) spomenika zapadnog kršćanstva. Isti je sistem raščlambe slijepim lukovima na osmerostranom tamburu, sličan sistem trokutastih zabata povezuje tambur i kupolu, a vrlo je slično riješena i sama kupola i lanterna na njezinom vrhu.

b) Izgled katedrale

Katedrala u Đakovu velika je trobrodna jednoapsidalna neoromanička bazilika s transeptom. Na križištu glavnog broda i transepta podignuta je već spomenuta visoka kupola. Dva visoka tornja uzdižu se iz pročelja crkve. I glavni i pobočni brod nadsvođeni su križno-rebrastim svodovima podignutim iznad polukružnog luka. Analizirajući katedralu, vidjet ćemo da ona nije tek puka kopija svog glavnog uzora, romaničke katedrale u njemačkom gradu Bambergu. Način raščlambe tornjeva i po­stavljanje velikih bifora na njihove katove, raščlam­ba glavne i pobočnih apsida nesumnjivo su nastali pod snažnim utjecajem spomenute katedrale i nje­mačke romanike uopće (Speyer, Mainz). Međutim, vrh zvonika s velikim stošcem u sredini i četiri manja na uglovima nije porijeklom iz Njemačke već s juga Francuske, iz romanike regije Poitou (donekle podsjeća na vrhove tornjeva katedrale u Angoulemu, koji nisu izvorno romanički već ih je takvim oblikovao Viollet le Duca). Za postavljanje rozeta na zid glavnog broda, iznad pobočnih brodova, u romaničkom graditeljstvu uopće se ne može naći uzor. Mali romanički prozori, koji se u srednjem vijeku postavljaju na ovakva mjesta, nisu bili pogodni za katedralu jer bi onemogućili adekvatnu osvijetlje­nost za freske, postavljene na zid između rozeta i lukova u glavnome brodu.

Kupola na križištu glavnog broda i transepta čest je motiv u romaničkom graditeljstvu, no proporcije ove kupole, kao i zašiljeni luk vrha njenog presjeka, mnogo više asociraju na gotiku. Uostalom, kupola koja je, kako sam već spomenuo, poslužila kao uzor za đakovačku, kupola katedrale u Aachenu, završena je u gotičkom razdoblju. Gotički su na kupoli nesumnjivo i trokutasti zabati s rakovicama, koji se nižu u zoni gdje tambur prelazi u kupolu. Sve to stvara dojam kao da je katedrala rasla organički, poput srednjovjekovnih građevina, od kojih su mnoge započete u romaničkom, a završene u gotičkom stilu (npr. St. Etiene u Caenu, itd.). Prema Izidoru Kršnjavom, Friedrich Schmidt, koji je od samog početka sudjelovao s Roesnerom u projektiranju katedrale, najviše je zaslužan za unošenje gotičkih elemenata u građevinu. Njih ima dosta i u unutrašnjosti. Tako je u romaničkim crkvama uobičajeno da je kvadrat križišta glavnog broda i transepta osnovna mjera cijele crkve. Glavni brod širok je kao i taj kvadrat, dok su pobočni brodovi dvostruko uži. Kao u gotičkim katedralama, pobočni su brodovi široki 1/4 glavnoga.

Činjenica da je opeka odabrana kao materijal za gradnju, čini katedralu vrlo sličnom sjevernonjemačkim romaničkim crkvama koje su se također gradile od opeke (Jerichov, premonsterijanska crkva, itd.). Međutim, kao i u slučaju tih njemačkih crkvi, materijal za gradnju bio je ponajprije uvjetovan prirodnim okolnostima. U Slavoniji je vrlo malo kamena, osobito kvalitetnog, te je i onaj, nužno potreban za portale, rozete i druge arhitektonske detalje, nabavljan čak iz brodskih (Zdenci, Glogovica) i pečuških kamenoloma; stoga je odabran materijal kojeg ima u izobilju - pečena opeka.

I Roesnerov nacrt, nastao 1865., po kojem se katedrala počela graditi, doživio je stanovite promjene. Naime, 1869., nakon njegove smrti, Strossmayer zapošljava bečkog arhitekta Friedricha von Schmidta, tada već čuvenog "gotikera" kao glavnog arhitekta. Kako sam već spomenuo, Schmidt je već ranije surađivao s Roesnerom u radovima u Đakovu, tako da je odabir toga arhitekta bio prirodan. Upravo u razdoblju kada Schmidt počinje raditi na katedrali, za vrijeme Strossmayerova boravka u Rimu 1869./70., dolazi do izvjesnih promjena izvornog plana, koje je biskup učinio savjetujući se s rimskim stručnjacima za arhitekturu. Govori se o promjeni nacrta samo za kupolu, no čini se da je u to vrijeme izmijenjen donekle izgled cijele građevine. Iako je to samo pretpostavka, budući da mi izvorni planovi katedrale nisu bili dostupni, čini se da je Roesnerov prvotni plan za katedralu (misli se na plan iz 1865, a ne na plan iz 1855.) bio onaj objavljen u Strossmayerovoj knjizi Stalna crkva đakovačka, Đakovo, 1874. Naime, ako se nacrt pročelja katedrale, dan u toj knjizi, sravni s nacrtom pročelja kakvo je izvedeno, uočavaju se mnoge razlike. Vjerojatno je Strossmayer knjizi priložio već postojeće Roesnerove planove budući da se oni ipak u glavnim crtama poklapaju s naposljetku izvedenom katedralom.

U već spomenutoj knjizi objavljeni su i nacrt pročelja i plan katedrale, te se jasno vidi da prvotno pred katedralom nije bilo zamišljeno tako veliko stubište kakvo je na kraju izvedeno, niti su bila zamišljena slikovita kruništa bunara postavljena na rubove istoga stubišta. Znatno je promijenjen i izgled portala, osobito glavnog. Bočni su portali nešto prošireni, dok je središnji znatno smanjen. Očito su prvotno bile zamišljene skulpture između polustupova bočnih strana portala. Brojne arhivolte neizvedenoga portala duboko prodiru u zabat tako da nije bilo mjesta za, u konačnici izvedeno trokutasto polje. Ispod prvoga vijenca pročelja (onoga iznad portala), kao i ispod vijenca koji se prostire iznad prvoga kata zvonika i nastavlja se bočnim stranama crkve, ispod strehe krovova glavnoga broda i transepta te ispod vijenca najvišega kata zvonika izostavljena je dekoracija u obliku preklopljenih polukružnih slijepih lukova. Na njihovu mjestu, osim ispod vijenca prizemlja, postavljena je dekoracija u obliku niza rombova. Izostavljen je i niz slijepih lukova ispod prozora prvog kata zvonika..

Glavni je crkveni zabat također uvelike promijenjen. Mjesto prvotno planirane monofore tu su postavljena dva niža poluluka i visoki luk, koji predstavljaju okvir za scenu raspeća, izvedenu u majolici (prvotno je bio planiran mozaik, no zbog nedostatka sred­stava scena je izvedena u znatno jeftinijoj tehnici). Drukčije su riješena i polja iznad prikaza raspeća, u gornjem dijelu zabata. Mjesto niza polulukova s (očito) svecima u molećem položaju, okrenutima prema centralnoj figuri (vjerojatno Kristu), postavljene su niše s polukružnim lukovima s frontalno postavljenim svecima. Izmijenjeni su i vrhovi zvonika. Isprva su između tornjića na uglovima bili pred­viđeni trokutasti zabati s rakovicama, a izvedena je arkada od niza polukružnih lukova s jednim izrazito visokim u središtu, koji završava trokutastim zabatom. Promijenjena su i rješenja bočnih brodova transepta (takvima se oni bar izvana čine, a u stvari se radi više o kapelama pobočnih brodova budući da imaju nižu podnu razinu od transepta). Na tim su bočnim brodovima izostavljeni prozori, a dodana vrata s obje strane crkve.

Na glavnoj apsidi, na apsidama transepta, te na tamburu kupole, izostavljen je niz slobodnostojećih arkada koji bi stvarali svojevrsnu slijepu galeriju (kao kod Sv. Krševana u Zadru), a mjesto toga su izvedene slijepe arkade (tako izvedeno rješenje vjerojatno je bilo financijski uvjetovano, kao i smanjenje portala, budući da je poznato da je katedrala višestruko premašila prvotno predviđene troškove za izgradnju). U zoni kupole još jedna značajna promjena bila je i postavljanje trokutastih zabata s rakovicama, umjesto prvotno planiranih "golih". Kupola naše katedrale svojom visinom spada u nesumnjivo najveće i najveličanstvenije kupole u historicizmu Austrougarske Monarhije. Zanimljivo je kako se u gotovo isto doba podiže Schmidtova crkva Maria vom Siege u Beču (1867. – 1875.). Ta neogotička centralna građevina, slično kao i naša katedrala, ima veliku kupolu koja počiva na osmostranom tamburu, slično riješene gornje zone sa slijepim lukovima i (iako mnogo manjim) trokutastim zabatima u peti kupole. Razlike iz­među te dvije kupole veće su prvenstveno stoga jer je jedna namijenjena neoromaničkoj a druga neogotičkoj crkvi (iako, zanimljivo je Schmidtova bečka crkva upotrebljava polukružni luk za već spomenutu slijepu galeriju u zoni tambura).

c) Određene prilagodbe

Možda je presmiono zaključiti da je Schmidt bio pod utjecajem Roesnerovog plana za katedralu u Đakovu (ukoliko je onaj plan, objavljen 1874. u već spomenutoj knjizi, uistinu Roesnerov) i primijenio ga, modificiranog i prilagođenog neogotičkoj crkvi. Tada bi naša katedrala stajala na čelu niza veličanstvenih kupola sagrađenih po uzoru na Schmidtovu, kao što je ona na ugarskom parlamentu u Budimpešti.22 Naravno, još je veća mogućnost da je i Schmidt, kao i Roesner, našao uzor za kupolu u Aachenu. S druge strane, moguće je i da nacrt pročelja katedrale, objavljen 1874., nije Roesnerov originalni iz 1865., već neki kasniji i da je, uz Strossmayera, tvorac ideje ovakve kupole u Đakovu i sam Schmidt ili da je i prvotnu u cijelosti zamislio Schmidt, budući da, kako je već spomenuto, od samog početka rada na katedrali sudjeluje u njenom projektiranju. Stanovite promjene u planu izvedene su i u zoni križišta glavnog broda i transepta. Na uglovima kvadrata križišta, iz kojeg se uzdiže osmerokutni tambur, prema prvotnom su planu bili predviđeni mali baldahini sa stožastim vrhovima, a podignuti su mnogo veći i viši. Učinjene su i mnoge sitnije promjene koje neću posebno naglašavati (dekoracija polja oko rozeta, iznad lukova zvonika, itd.).

Stanovite su promjene učinjene i u unutrašnjem prostoru crkve, kako se to jasno vidi pri usporedbi tlocrta. I na njemu se jasno odražava promjena izvorne koncepcije portala i stubišta koje vodi u crkvu. Promijenjen je sistem rebara svoda centralnog dijela predvorja (narteksa) crkve, te položaj stubišta koje vodi na kor (nisu u pilonu do ulaza, već do crkvenih brodova). Svodni sistem ostaloga dijela crkve nije ucrtan u tlocrtu koji prikazuje izvedeno stanje, ali ipak se vide stanovite promjene, ponajprije u prvom traveju glavnog broda, gdje je prvotno bilo zamišljeno da kor ulazi duboko u njega, od čega se naposljetku odustalo (vrlo je slična situaciji u župnoj crkvi u Osijeku). Pregradni zidovi između prostorija sa strana kora također su uklonjeni i ti su prostori pretvoreni u jednu veliku prostoriju.

Ako katedralu u Đakovu stavimo u kontekst pojave historicizma u sakralnoj arhitekturi cijele Monarhije ona se pokazuje kao jedan relativno rani primjer, osobito ako uzmemo u obzir da je prvi plan za novu historicističku građevinu bio gotov već 1855. Prve su pojave historicizma (ponajprije neogotike) tako crkve u Fotu, uMađarskoj, mađarskog arhitekta Miklosa Ybla i Švicarca Johana Georga Muellera (građena 1845. – 55.), i bečka Alterchenfelderkirche (1848. – 61.), a svakako najznačajniji sakralni objekt francjozefovskog razdoblja u cijeloj Habsburškoj Monarhiji, bečka neogotička Votivkirche gradila se u vremenu 1856. – 79., dakle naša joj je katedrala uvelike suvremena.”

Preneseno iz "Vjesnika" Đakovačke i srijemske biskupije, br. 3/2005, Damjanović, D.

[Početna] [O nama] [Suradnja] [Graditeljstvo] [Izdavaštvo] [Poveznice] [Novosti]

© Gafos d.o.o. - Sva prava pridržana
Zadnja promjena: 14/05/10 01:00