 |
 |
 |
Suvremena hrvatska arhitektura sakralnih građevina
arh. Vladimir Grubešić, dipl.ing
... Svaki je vrijedan sakralni prostor složeni odnos duhovnog života i kreativnog izraza određene povijesne zbilje, a to znači da on teži k umjetničkom izrazu kao samostalno djelo sakralnosti, koju čovjek iskonski
nosi u sebi ...
UVOD
Arhitektov je duh jedan od najljepših koje je Bog stvorio; ima odličnu memoriju, živu i hitru uobrazilju, čisto i tečno rasuđivanje, dar da svoje zamisli objasni riječju, licem i pokretom, kao što najveći slikari postižu svojim kistom.
U jedinstvenim zamislima arhitekta, postoji cjelovitost ljudskog hoda u unutrašnjost funkcije građevine kao i voluminoznost koja opet čini temelj urbanističkog prostora jer ih je istodobno stvorilo i odredilo isto nadahnuće, ista tema, isti umjetnik.
Jer, sve je korisno u smislu poruke, potrebno u smislu prakse, plodno u smislu spoznaje; sve je tek priprema za onaj trenutak u kojem cijelim svojim fizičkim i duhovnim, a nadasve ljudskim bićem živimo prostore pripadajući im potpuno; to je trenutak ARHITEKTURE.
O SAKRALNOM PROSTORU – PROSLOV
Sakralni je prostor vječiti interes arhitekata i to ne zbog isključive potrebe za fizičkim prostorom, već zbog posebnog unutrašnjeg prostornog sadržaja gdje arhitektonski prostor ima zadaću da otkriva i tumači sakralnost na sebi svojstven način.
Povijest je sakralnog prostora povijest mišljenja i osjećanja, uvijek s vjerom u jednu jedinu ISTINU, a to je moguće tek s uvjerenjem i iskrenošću prema vlastitom djelu i vremenu s kojim živimo. Zato vrijedan sakralni prostor može ostvariti samo onaj tko ga može iskreno doživjeti sa svom složenošću unutrašnje duhovne i vanjske povijesne situacije određenog vremena i određenog prostora.
Svaki je vrijedan sakralni prostor složeni odnos duhovnog života i kreativnog izraza određene povijesne zbilje, a to znači da on teži k umjetničkom izrazu kao samostalno djelo sakralnosti, koju čovjek iskonski nosi u sebi.
Ako je, naposljetku, arhitektura graditeljica duha, a u to smo uvjereni, onda ona mora znati moći i graditi okvir svog vlastitog stvaralačkog postojanja i mora znati afirmirati taj duh kao kreativni i intelektualni doseg ljudskog genija.
Suvremena sakralna građevina mora biti svjedokom arhitektonske misli i dostignuća u vremenu nastanka. Do tog ostvarenja arhitekt mora prebroditi niz sukoba i prepreka društvenih kao i osobnih, od oblikovnih nedoumica, misaonog i stvaralačkog dosega arhitekture same i njezina protagonista – arhitekta.
Kao i svaka arhitektura, crkvena je građevina vrlo životan svijet sa svojom poviješću, dakle sa stalnim zahtjevima i zakonima, svojim mijenama i svojom budućom vizijom.
O POVIJESTI SAKRALNOG PROSTORA
Što su i gdje korijeni naše sakralne arhitekture? Po gradićima, selima i zaseocima ili na njihovim grobljima susrećemo rano srednjovjekovne crkvice čednih dimenzija i najrazličitijih oblika. Povjesničari im određuju nastanak u osvit devetog stoljeća. Mnogobrojni po količini i raznoliki po svojstvima, predromanički oblici gradnje razvijaju se u neprekinutom slijedu tijekom čitavog devetog, desetog i jedanaestog stoljeća. U rasponu od tri stotine godina, ova su graditeljska ostvarenja dio hrvatske povijesti - to je doba hrvatske državne samostalnosti.
Na početku dvanaestog stoljeća hrvatski krajevi po nasljednom pravu postupno ulaze u krug europskih zemalja pa se u gradnji ustaljuju novi oblici, doduše podržani domaćom graditeljskom tradicijom, no također uvjetovani snažnim procvatima arhitektonskih stilova u Europi. Od tog vremena, u dosluhu s graditeljskim zamahom razvoja arhitektonske misli, naši krajevi postaju ozračje svih velikih stilskih epoha građenja unutar velike zajednice europskih naroda.
Što je iznjedreno naše, samo naše; naše građevine čednih mjera, raznovrsnih oblika, kod kojih nas čudi šarenilo i neka simpatična svojeglavost, uporna želja da se preskoči uzorak i zaobiđe sličnost. Što je zajedničko crkvici sv. Križa u Ninu, crkvici sv. Nikole u Selcu na otoku Braču, crkvici sv. Pelegrina na Dugom otoku, crkvici sv. Nikole kod Nina, crkvici sv. Marije na Malom Ižu, crkvici sv. Donata u Puntu na otoku Krku, crkvici sv. Trojice na Poljudu u Splitu, crkvici sv. Petra u Preku kod Omiša?
Tko će u množini najraznolikijih tlocrtnih križeva, ruža, kvadratića, pačetvorina predromaničkih građevina ustanoviti građevinsko – stilsko rodoslovlje, vezu oca meštra s meštrom sinom koji u slijedu vremena prenosi i unapređuje građevinsku tajnu do čuda oblika?
Reljefna raznolikost u obradi vanjskih i unutarnjih ploha predromaničke arhitekture još očituje i ocrtava nesputanost u slobodi. Fasadne su plohe dijeljene lezenama ukrašene nišama ili lukovima; probijeni su nepravilni prozori, prozorčići ukrašeni tranzenama, ali se iz rasporeda i oblika jedva razaznaje načelo. Na istoj je fasadi jedan prozor viši, drugi niži, jedan ima viši parapet, drugi niži, nejednakih su visina i širina – a opet sve to, koje naivno veselje i neuku radost izazivaju u nama ovi mali grumeni građeni za ljudsku dušu.
Arhitektonska je cjelina rezultat budne i tankoćutne prosudbe i tu je razlog tolike količine različitih crkvica slobodnih oblika. Nova i nova povezivanja prividno istih sastojaka, spregnutih duhovnom formulom rastu u jedinstvu kao što prava misao često presloži obične riječi u nadahnuti poetski slog.
O SAKRALNOSTI PROSTORA DANAS
Arhitektura je uvijek stvaralački izazov; spontani rasap, ali i svjesni gubitak tradicionalnih shema. Arhitektonska misao postavljena je pred mnoge nepoznanice, često i zablude, koje su sa sobom nosile rutinska rješenja funkcije lišene svake duhovnosti. Ako se ova arhitektura nužno okupira intimom čovjeka, sustavom njegove svijesti, onda je sakralna arhitektura isključivo pitanje duhovnosti. Postavlja se pitanje kakva ona mora biti. Kakav sakralni prostor u ozračju fizičke prisutnosti, kojim se izražajnim sredstvima mora poslužiti arhitekt na svom stvaralačkom putu od duha do oblika?
Arhitektura jest znak; vrijedna je tek onda kada je jasno što znak iskazuje svojim duhovnim ustrojstvom i prostornim oblikovanjem. Arhitekti prepuni slobode i stvaralačke želje traže jedinstvo u spajanju duhovnog i oblikovnog kroz nepromijenjene stvaralačke istine i zakonitosti tražeći novi doživljaj našeg vremena, stvoriti život oblika. Oblik je osjet i misao, odgovor i pitanje, stvaralački upit našoj svijesti i vremenu, upit koji je već po sebi znak što zadire u moguću budućnost. Ako pak oblici iskazuju shvaćanje i težnju duha kao odgovor i pitanje, tada možemo shvatiti da prostor ima moć i određuje način.
Pitanje je kako danas arhitektonski izraziti sebe, misao arhitekture,društvenu svijest, vrijeme, osobni i kolektivni svjetonazor. Crkveno je graditeljstvo danas oslobođeno novih kanona, otvoreno prema kreativnom oblikovanju, zato ono izaziva, intrigira, ali isto taka izaziva opasnost u gubitku mjere oblikovnog formalizma i isključivosti. Tada se lako zaboravlja na čistoću izvora misli kao i na jedinstvo duha i oblika.
NA KRAJU
Pitanjem budućnosti građenja sakralnih prostora otvaraju se vizije razastrte između nostalgije i očekivanja. Znamo da će se njihova rješenja moći pronaći samo u stvaralačkoj imaginaciji arhitekata i urbanista, i možda još u kulturnom podneblju koje još za sada nismo uspjeli stvoriti. Zapisi na ovim stranicama tek su krhki nasip pred poplavom osrednjosti koja nam ugrožava sam prostor, pejsaž i povijesne jezgre naselja.
Bez sumnje, svaki stvaratelj može na svoj način zarobiti svoje strahove od kojih dolaze sve nevolje: oportunizam, obziri, koncesije, propast urbanih sredina kao i devastacija kulturne baštine ma koje vrste.
Dosljedno braniti istinsko kulturno stvaralaštvo i ne držati se povijesnih pouka, znači izložiti se najtežoj kazni, sažalnom podsmijehu povijesti.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
© Gafos d.o.o. - Sva prava pridržana
Zadnja promjena: 14/05/10 01:00