Sakralna baština Podunavskih Švaba u Hrvatskoj

Josip Franc, dipl.ing.građ.

Podunavski Nijemci (Donauschwaben) i Staroaustrijanci su ugradili, izravno i neizravno, mnoge svoje spoznaje, tradicije i kulturu u različite pore hrvatskoga društva. Oni su bili bitan činitelj izgradnje Hrvatske kao srednjoeuropske države. (1)

Značajniji su utjecaji Nijemaca na hrvatska područja počeli 1527. godine, kada su Hrvati prihvatili i proglasili Ferdinanda Habsburškoga za svojega kralja.

Hrvati su, vjerojatno, to smatrali privremenim rješenjem i nisu ni slutili da će njemačko – hrvatske prisilne ali raznolike i tijesne veze potrajati puna četiri stoljeća.

Naime, tada su počeli izravni institucionalni utjecaji – interakcije, preko države, vojske i uprave, odnosno preko novih njemačkih naseljenika, državnih službenika, časnika, prosvjetnih i kulturnih djelatnika, graditelja, obrtnika, kao i preko jezika i novca.

Na oblikovanje najvećega broja sastavnica hrvatskoga društva posebno su bili jaki utjecaji njemačkih naseljenika, a prije svega, gospodarstva, kulture, znanosti i umjetnosti, a nakon oslobođenja Hrvatske ispod turske vlasti 1687. godine. (2)

Poznato je da su u Podunavlju naseljeni Nijemci izgradili mnoga sela u Slavoniji i Baranji koja su bila prepoznatljiva po organizaciji prostora i gospodarskim funkcijama imanja, kao i po kulturi življenja i stanovanja, a koje su prenijeli iz ranijih postojbina. Također su bili sastavni dio stanovništva mnogih većih mjesta i gradova Slavonije i Baranje.

Autor je tijekom prikupljanja i proučavanja građe, snimanja i pregleda crkava Podunavlja koje su tijekom Domovinskog rata pretrpjele velika razaranja, oštećenja i devastacije, došao do spoznaje da su veliki broj crkava i crkvenih objekata izgradili stanovnici germanskog podrijetla, a na mnogim sakralnim objektima sudjelovali su u izgradnji zajedno s Hrvatima.

U suradnji s Njemačkom narodnosnom zajednicom – Zemaljskom udrugom Podunavskih Švaba u Osijeku, autor ovih redaka, pokreće projekt: "Sakralna baština Podunavskih Švaba u Hrvatskoj" kojim se želi dokumentirati značajni dio sveukupne baštine najveće nacionalne manjine u Hrvatskoj do 1945. godine.

Nažalost, genocidnim odlukama AVNOJ–a iz 1944. godine ona je brutalno uništena i danas je svedena na ostatke ostataka. Međutim, unatoč zatiranju, progonu i uništenju, ostali su mnogi tragovi njihova postojanja, od kojih su najznačajniji: crkve (župne, filijalne, zavjetne i dr.) te groblja (nadgrobni spomenici, grobljanske kapele i križevi).

Crkve su Podunavlja, kao nepokretni spomenici kulture, posebna cjelina graditeljske sakralne baštine. Značajan su dio crkava i crkvenih objekata u hrvatskom Podunavlju izgradili Nijemci i Staroaustrijanci.

Težište se projekta odnosi na sakralnu baštinu Podunavskih Švaba u Osječko – baranjskoj i Vukovarsko – srijemskoj županiji, uz navođenje i najznačajnijih sakralnih objekata iz drugih krajeva Hrvatske.

U ovom se članku prikazuje jedan dio iz opsežne građe navedenog projekta, a to su crkve u tri mjesta u kojima su do 1945. godine živjeli Nijemci i Staroaustrijanci.

Crkva Presvetog Srca Isusova u Čemincu

Župna crkva Presvetog Srca Isusova, u Čemincu je građena 1906., a posvećena je 24. lipnja 1907. godine. U Čemincu su tada živjeli Nijemci katolici (Podunavski Švabe), koji su iza drugog svjetskog rata protjerani. Crkvu je oslikao 1915. godine, madžarski umjetnik Ernest Gebauer.

Godine 1990. godine, za vrijeme župnika Josipa Varžića crkva je temeljito obnovljena, a obnovu su pomogli svojim prilozima bivši župljani Nijemci. Također su revitalizirane i vrijedne freske na zidovima: deset prizora Starog Zavjeta, deset prizora Novog Zavjeta i više medaljona s likovima svetaca na podgledu lađe. Obnovljena crkva svečano je blagoslovljena u nedjelju 2. rujna 1990.

U Domovinskom ratu, prigodom agresije na Hrvatsku, 10. travnja 1992. godine, crkva je spaljena.

Svi su gorivi dijelovi i inventar izgorjeli. Uništeno je cijelo krovište i svodovi lađe. Djelovanjem visoke temperature oštećena je unutarnja žbuka, zajedno sa svim freskama. Prilikom urušavanja materijala svoda i krovišta uništen je i pod crkve. Srušilo se i zabatno pročelje iznad prezbiterija. Nadozid i profilirani vijenci su rastrešeni i ispucani. Stropna konstrukcija kora je također uništena. Čelični nosači su deformirani, a ispuna je popucala. Nosivi stupovi i lukovi kora su također jako oštećeni. Jedan zabatni zid zvonika je urušen, a jedan je djelomice oštećen. Nadvoj iznad ulaznih vrata je popucao. Završne kape “kontrafora" su također oštećene i popucane. Na više mjesta na pročeljima su vidljiva oštećenja opeke i sljubnica. Sva su vrata u potpunosti uništena u požaru. Metalni okviri prozora su deformirani i uništeni, kao i svi vitraji.

Izgled crkve prije Domovinskog rata

Rekonstrukcija, obnova i revitalizacija crkve je započela 2001. godine, prema projektu tvrtke "Daing" iz Daruvara. U 2002. godini završeni su svi građevinski radovi, a predstoji obnova interijera ove vrijedne sakralne baštine Podunavskih Švaba.

Izgled crkve nakon obnove 2002. g.

Crkva u selu Krndija

Krndija je relativno mlado selo, naseljeno 1883. godine, inicijativom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, pretežno njemačkim katoličkim stanovništvom(3). Naseljenici su došli uglavnom iz Bačke (Nemet Kera, Kanjiže i Ganta) i iz Sokolovca kod Pakraca.

Među naseljenicima bilo je i Madžara, no oni su se brzo germanizirali. Prema nekim izvorima selo dobiva, odmah po osnutku, katoličku crkvu. O ovoj crkvi ne postoje nikakve informacije, no da je postojala govore arhivski spisi prema kojima je dio materijala upotrijebljen za gradnju nove crkve dobiven rušenjem stare.(4) Selo je vrlo brzo počelo povećavati broj stanovnika (prema popisu od 1931. u Krndiji je živjelo oko 1500 ljudi) pa stara crkva nije mogla zadovoljiti potrebe smještaja tako velikog broja vjernika. Godine 1929. započelo se sa skupljanjem novca(5), a tek 1934. je pribavljen potreban materijal i započelo se s gradnjom nove crkve.(6) Projektant crkve je inženjer Franjo Funtak iz Vukovara(7) , a voditelj je gradnje bio osječki poduzetnik Bela Viola(8).

Crkva je zanimljiv primjer sakralne arhitekture kasne secesije, kakve rijetko susrećemo u Hrvatskoj. Tlocrtno je to dosta velika jednobrodna crkva s transeptom i poligonalnim svetište i zvonikom na pročelju. Sa svake strane transepta dodane su pomoćne prostorije (sakristije), koje imaju svoje vlastite ulaze.

U drugom svjetskom ratu, 1944. godine, crkva je granatirana i jako oštećena. Srušen je krov lađe i krov zvonika. Selo je nakon rata počelo naglo izumirati, tako da je 1991. imalo svega 112 stanovnika. Za vrijeme komunističke vladavine crkva nije obnavljana. Naprotiv, samovoljom lokalnih moćnika provedena je sramotna odluka, da se ovaj sakralni objekt koristi kao skladište.

Obnova je ove crkve započela tek 1999. godine, zahvaljujući donaciji pok. Franza Lea Pecka iz Njemačke(9), a koji potječe iz susjednog sela Potnjani. Ovaj dobrotvor je nažalost preminuo u 69. godini života, nakon teške bolesti 12. travnja 2002. godine, te nije doživio taj trenutak završetka i posvete obnovljene crkve. Misa zadušnica održana je u prepunoj crkvi 3. svibnja 2002. godine.

Obnovu su pomogli bivši stanovnici Krndije na čelu sa predsjednikom Domovinske zajednice Krndija iz Njemačke Matthiasom Stolzom. U obnovi crkve sudjelovali su i biskup Marin Srakić, te punitovački župnici vlč. Mato Gašparović (bivši) i vlč. Đurica Pardon (sadašnji). Projekte je izradio i obnovu uspješno vodio arhitekt Predrag Rechner. Prema njegovim riječima, donator je utrošio 350 000 DM.

U tijeku su završni radovi, a posveta ove lijepe crkve je održana 2. svibnja 2003. godine.

Crkva u Sarvašu

Selo Sarvaš spominje se od 1279. godine. U srednjem je vijeku bilo posjed različitih plemića: Lackovića, Hercega, Korođa i Berislavića.

Nakon protjerivanja Turaka u 18. stoljeću, Sarvaš se nalazi pod upravom Beča. 1747. godine posjeduje ga grof Johann Palffi, a potom Josef de Kovach koji u njega naseljava Nijemce. Prva njemačka imena spominju crkvene matrikule od 1770. Tako u Sarvašu žive samo njemački naseljenici koji kasnije prispjevaju i iz Bačke. Postaju slobodnim zakupcima zemlje i razvijaju obrte. Već od 18. stoljeća, kada Sarvaš prelazi u ruke osječke obitelji Salopek, a posebice u 19. stoljeću počinje sveopći procvat mjesta. Prvi načelnik općine je Julius Niederlander, a službeni je jezik hrvatski. Sarvaš postaje jedna od najuređenijih i najljepših općina. Ima uređene ceste, poštansku i željezničku postaju, školu (već od 1770. godine), trgovine, obrtničke radionice i uspješna poljoprivredne poduzeća.

1769 je ustanovljena rimokatolička župa, 1774. godine je sagrađena crkva. 1875. godine postoji zapis koji govori: "Sarvaš je njemačko mjesto sa krasnom crkvom svetog Ivana Krstitelja s 1070 katolika." Prema popisu stanovništva 1931. godine Sarvaš je imao 1202 stanovnika, od kojih je 1157 Nijemaca.

Početkom 2. svjetskog rata sarvaško stanovništvo iseljava. Prvi transport kreće 1944. željeznicom iz Sarvaša do Eisenacha/Thuringena, te Karlsruhel/Baden, drugi tranport u Kremsmunster /Gornja Austrija, a kolona zaprežnih seljačkih kola (92) stiže preko Madžarske u Štajersku. Mnogi Sarvašani iseljavaju preko oceana i žive danas u SAD–u, Kanadi, Australiji i Južnoj Africi. Oni Sarvašani koji su se vratili 1945. godine, završili su u komunističkom logoru zatočenika u Valpovu.

Crkva je u Domovinskom ratu potpuno razorena. Srušen je zvonik, uništeno je krovište lađe crkve i urušeni svodovi i lukovi. Uništen je i otuđen sav inventar crkve. Obnova još nije započela.

  1. Skrivene biografije nekih Nijemaca i Ausrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeće.,Osijek, 2001. godine,  Mira Kolar – Dimitrijević
  2. SMOTRA RUNDSCHAU, Zagreb, prosinac 1996., Stjepan Sršan, BOGATA PROŠLOST
  3. Đakovački glasnik, 15. 01. 1998., str. 9.
  4. Dokument arhiva Biskupijskog ordinarijata Đakovo broj 1565/936, 810. 1936.
  5. Načelstvo sreza Đakovačkog, predmet broj 8403 od 08. 06. 1933.
  6. Kraljevska banska uprava Savske banovine u Zagrebu, upravno odjel,  predmet br. 10548–11–2–1934, od 16. 02. 1934.
  7. Dokument arhiva Biskupijskog ordinarijata Đakovo, broj 86/1934, 03. 03. 1934.
  8. Dokument arhiva Biskupijskog ordinarijata Đakovo, broj 500 /1937, 13. 03. 1937.
  9. Detsches Wort, broj 44, lipanj 2002.  
Sakralna baština Podunavskih Švaba

© Gafos d.o.o. - Sva prava pridržana
Zadnja promjena: 14/05/10 01:00