Župna crkva sv. Martina u Belom Manastiru

Josip Franc, dipl.ing

… Više je puta temeljito obnavljana izvana i iznutra brigom župnika i zalaganjem vjernoga puka …

S oslobođenjem Baranje od turske vlasti 1687. godine vraća se život i u Pel Monoštor. Već 1733. godine nalazimo podatke o doduše malom broju stanovnika, dijelom katoličke, a dijelom pravoslavne vjeroispovijesti. Katolici su tada pripadali župi Luč. No 1738. godine imao je Monoštor drvenu crkvicu od pletera i blata posvećenu sv. Martinu biskupu. Broj duša je bio 165 ili 30 oženjena para. Imali su učitelja Ivana Honstora, što je za slična mjesta bila rijetkost u ona vremena. No njegovu nazočnost treba zahvaliti naseljavanju Nijemaca koji su unosili dijelove zapadne kulture u mjesta u koja su se naseljavali. Kada je pečuški biskup Klimo, posjetio 1757. godine Monoštor (Beli Manastir), pohvalio je njemački narod koji se počeo doseljavati početkom 18. stoljeća. Monoštor je već tada brojao 406 duša ili 80 oženjenih parova. Za vrijeme vizitacije župe Branjin Vrh (1782. godine), kojoj je tada pripadao Monoštor, zabilježeno je da je filijalna crkva u Monoštoru podignuta prije osam godina iz čvrstog materijala te posvećena sv. Martinu. Učitelj koji je ovdje boravio zvao se Filip Trischler, star 45 godina, dobar u školi i dobar orguljaš. Prigodom blagoslova crkve 1774. godine izdvojeno je zemljište za novo groblje, budući da se staro nalazilo oko crkve, što je bilo nezgodno. Konačno je Monoštor 1852. godine postao samostalnom župom, već sljedeće godine sagradio župski dom, što je bio znak velikog razvoja mjesta. Dobivanjem župe, škole, željezničke pruge, ceste i drugih pratećih objekata Monoštor je prerastao ostala mjesta u Baranji i stanovništvom i značenjem te postao središtem južnog dijela Baranje. U mjestu su živjeli Mađari, Nijemci, Hrvati i Srbi kao glavne narodne skupine.

Veći dio sjeverne Baranje pripao je nakon 1918. godine i raspada Austro – Ugarske temeljem Trianonskog ugovora 1920. godine Mađarskoj, a južni od 1147 kvadratnih kilometara, u samom trokutu rijeka Dunava i Drave, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Takav odnos i raspodjela učinjena je zbog etničkog sastava stanovništva, a osobito zbog zemljopisne, prometne i gospodarske povezanosti s Osijekom, Slavonijom i Hrvatskom. Značajno je i to što je Baranja bila od doseljenja Hrvata (kraj 6. st.) hrvatsko kulturno i etničko područje, a od 1102. godine u personalnoj uniji hrvatsko-ugarske državne zajednice, a nikada nije bila dio srpskog područja.

Umjesto da se novonastali dravski trokut (južna Baranja) veže s Osijekom, poslije 1918. godine zbog ostvarenja političkih ciljeva Srbija je ovaj dio pripojila Vojvodini, a upravno središte bio je Sombor. Podjela Kraljevine Jugoslavije 1929. godine na banovine bila je još nepravednija za Baranjce jer su ušli u sastav Dunavske banovine sa sjedištem u Novom Sadu. Sada su primjerice stanovnici Baranje morali po dva do tri dana putovati vlakom da obave poslove u novom upravnom središtu u Novom Sadu. To nije bilo opravdano ni iz etničkih razloga, jer je srpsko stanovništvo (poslije Prvog svjetskog rata doduše poraslo u Baranji zbog kolonizacije srpskih dobrovoljaca) tek prema brojnosti bilo na četvrtom mjestu, poslije Mađara (33,8 %), Nijemaca (32,6 %) i Hrvata (18,8 %) ­Srba je bilo tek 12,9 %. Ta politička, nelogična i umjetna pripojenost Baranje Srbiji prestala je 1945. godine, kada je Baranja i upravno pripojena Hrvatskoj.

Beli Manastir postao je 1945. godine općinskim središtem u sastavu Hrvatske, kamo je i cijela Baranja etnički, kulturno, geopolitički i gospodarski pripadala. Od vremena socijalizma 1945. godine pa do demokratskih promjena 1990. godine Beli Manastir je bio jakim središtem srbijanske politike. Unatoč svemu tome, grad je zadržao svoju hrvatsko – mađarsku prirodu, dok su Nijemci 1945. godine morali napustiti Baranju." [1]

„Beli Manastir (Pel Monostor) udaljen je četvrt sata hoda od Branjinog Vrha na istočnom kraju podnožja brežuljaka. Smješten je u zdravoj sredini, pravilno izgrađen, te se po tome ubraja među najbolje na vlastelinstvu. Stanovnici su Nijemci i lliri, njih 1.220 u 163 kuće. Postoji katolička crkva koja pripada župi Branjin Vrh. Pravoslavci pak imaju svoju crkvu i popa. Navodno ime mjestu potječe od nekadašnjeg benediktinskog samostana (monasterium). U tom se mjestu uglavnom nalaze imućni obrtnici. Osim toga, imaju dobra polja i pod brežuljcima lozu, a u blizini su velike šume. Nijemci zidaju lijepe kuće već nekoliko godina. U vlastelinskoj se zgradi nalazi stan lugara koji čuva znatne šume, a ondje je i hambar za spremanje desetine.“ [2]

„Godine 1733. je u Manastiru bio mali broj stanovnika, koji su župniku u Luču davali u gotovom 16 for. i 6 hvati drva, dok je godišnja što!a iznosila oko 6 for.

Godine 1738. imala je ta općina drvenu crkvicu od pletera i blata, trskom pokrivenu, posvećenu sv. Martinu biskupu. Broj duša je bio te godine 165, ili 30 oženjenih pari. Učitelj škole se zvao Ivan Honstor.

Biskup Klimo kao vizitator 1757. godine hvali taj njemački narod zbog pobožnosti i vladanja, a ponajviše što se brinu za djecu i imaju učitelja. Misa se tu držala svake treće nedjelje u crkvi kako je ranije opisano. Tada je već bilo 80 oženjenih pari ili 406 duša.

Godine 1782. kad je bio vizitator u Branjinom Vrhu kaže: Filijalna crkva u Manastiru pred 8 godina je podignuta iz čvrstog materijala od Ugarske dvorske komore i posvećena sv. Martinu. Ima s desne strane sakristiju od čvrstog materijala, dosta veliku.

Crkva ima oltar, a dan klanjanja je 21. veljače. Ne posjeduje nikakvu zakladu niti fond. U to je vrijeme učitelj bio Filip Trischler, star 49 godina i dobar je u školi kao i orguljaš.

Stara crkva u  Manastiru stajala je na istom mjestu gdje je i sadašnja (1875. godine) oko koje je bilo groblje, a kod blagoslova crkve 1774. odvojeno je novo groblje prema brdu iznad crkve, gdje se danas (1875.) nalazi župski vrt, pa se tako cijeli današnji župski plac nalazi iznad starog groblja. Sada je groblje (1875.) izvan sela kraj državne ceste koja ide za Čeminac. Ta cesta prolazi kroz Manastir." [3]

Župna crkva sv. Martina, baroknog sloga, tlocrtnih dimenzija, širine  B = 13,00 m,  dužine L = 28,00 m ima tlocrtnu površinu,  P = 332  m² .

Župna crkva sv. Martina znatno je razorena i oštećena u Domovinskom ratu. Obnova je završena, a crkva je uređena iznutra i izvana. Obloga podova je mramorna. Nabavljene su i postavljene nove klupe, postaje križnog puta, vitraji i slika sv. Martina. Crkva ima novu rasvjetu, grijanje i ozvučenje. Osvijetljena je i izvana, a na pročelju su postavljeni kipovi; Marije Pomoćnice i Srca Isusova.

Obnovu su financirali: Ministarstvo za javne radove obnovu i graditeljstvo, Biskupija đakovačka i srijemska, Županija osječko-baranjska i župa Beli Manastir.

⁽¹⁾        Sršan, S, "Hrvatska - povijest sjeveroistočnog područja", Osijek, 1994. g. Taslidžić, D., Kratka povijest Belog Manastira 

[2]    Sršan, S,  Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, Osijek, 2002. , str 105

[3]   Brüsztle, J, Povijest katoličkih župa

[Početna] [O nama] [Suradnja] [Graditeljstvo] [Izdavaštvo] [Poveznice] [Novosti]

© Gafos d.o.o. - Sva prava pridržana
Zadnja promjena: 14/05/10 01:00