Samostanska crkva Presvetoga Srca Isusova u Đakovu

Josip Franc, dipl.ing.građ.

… Prva stoljetnica ove crkve proslavljena je 2008. godine, kada se navršilo sto godina, kako je sagrađena crkva i istočno krilo Samostana sestara sv. Križa u Đakovu…

1. Općenito

Dana 24. – 25. siječnja 2009. održavala se Svečanost blagoslova i otvorenje nakon restauracije i obnove, samostanske crkve, Presvetog Srca Isusova u Đakovu.

U subotu 24. siječnja 2009. upriličeno je predstavljanje poduzetih restauratorskih radova i ostalih radova u ovoj prekrasnoj crkvi.

Izgled župne crkve u Sikirevcima prije
31. srpnja 1959
(Oluja srušila “lukovicu” zvonika

Sestra Rafaela, svirala je mnogo godina u ovoj crkvi kao i katedrali, a mnoge je svoje đake uvela u svijet glazbe. Rođena 10. rujna 1902. Prve zavjete je imala 11. kolovoza 1922., a umrla je 16. ožujka 1985. godine.

Prva stoljetnica ove crkve proslavljena je 2008. godine, kada se navršilo  sto godina, kako je sagrađena crkva i istočno krilo Samostana sestara sv. Križa u Đakovu.

Temeljem rada s. M. Estere Radičević, koja je istražila arhivski materijal otkrivene su i neke do sada nepoznate i neobjavljene fotografije i dokumenti, samostana i ove lijepe  crkve.  Zemljište za gradnju crkve i samostana darovao je sestrama biskup J. J. Strossmayer. Darovnica nosi nadnevak 14. travnja 1899., a potpisali su je: biskup J.J. Strosamayer; kao svjedoci – dr. A. Voršak i Matej Novosel; sa strane Družbe sestara sv. Križa s. M. Radegunda Polz, provincijalna poglavarica.

2.Izgradnja samostana i samostanske crkve

Dva krila samostanske zgrade Milosrdnih sestara svetoga Križa u Đakovu povezuje i spaja crkva Presvetoga Srca Isusova, sagrađena prije sto godina – blagoslovljena je 14. rujna 1908. godine.

Zgrada provincijalne kuće građena je u stilu secesije, a crkva u stilu francuskog kasnog baroka u obliku latinskog križa. Duga je 37, široka 11, a visoka 17 metara.

Prvi nacrti za gradnju načinjeni su u Grazu, Austrija već početkom 1902. godine. Potpisao ih je Jos. F. Flohr, Stadtbau und Zimmermeister, Graz. Da se gradilo po ovim idejama i nacrtima danas bi samostan sestara sv. Križa i crkva u Đakovu izgledali sasvim drugačije.

Sreća da su se ovi prijedlozi sačuvali. Zašto se nisu ostvarili danas ne znamo. Nije nam ostao pisani razlog. Gradnja je zatim povjerena građevinskom i arhitektonskom ateljeu Axman – Domes iz Osijeka. Prvi dogovori započeli su s graditeljem Ivanom Domesom 1. svibnja 1906. Iz sačuvanih nacrta, zapisnika, razgovora i pismene korespondencije, jasno je da nije baš bilo jednostavno donijeti odluku o izgledu kuće i crkve. Kad se prate preinake nacrta vidljivo je da je bilo puno promjena i dorađivanja. Stručna arhitektonska analiza sačuvanih nacrta i današnjeg izgleda cijelog kompleksa zahtijeva poseban osvrt i istraživanje.

Prema Ugovoru o gradnji s graditeljem i arhitektom Axman i Domes gradnja je započela 1906. godine. Ugovor je potpisan 28. rujna iste godine, a prva lopata zakopana je 4. listopada.

Graditelj se obvezao da će građevinu sagraditi od solidnog i kvalitetnog materijala i zaposlit će stručne radnike koji će posao dobro obaviti. Predračun je iznosio oko 350.000 kruna. Tri četvrtine predviđene sume graditelj bi dobio po završetku građevine, a ostatak šest mjeseci kasnije, nakon što se učini pregled zgrade i otklone nedostaci. Graditelj daje jamstvo od tri godine i u tom vremenu otklonit će, na svoj trošak, sve nedostatke koji se budu pokazali.

Poslovi su tekli po planu i dosta brzo. Istočno krilo kuće, građeno u stilu secesije, građeno je usporedo s gradnjom crkve. Radovi su trajali nešto više od godinu dana. U pismu od 25. rujna 1906. graditelj Axman se obvezao da će crkva biti pod krovom do 15. kolovoza 1907. Zabilježeno je da je 19. studenoga 1907. uzdignut križ na crkveni toranj. Za nadgledanje gradnje, osim sestara iz provincijalnog vodstva, izabran je dr. Antun Švarcmajer iz Đakova i arhitekt Janko Holjac iz Zagreba. Oni su i potpisani u zapisnicima koji su načinjeni prilikom pregleda novogradnji.

Iako je gradnja izvedena vrlo solidno, što je očito i danas nakon sto godina, bilo je puno sitnijih nedostataka, kako je i inače kod svakog građevinskog posla. Sve te propuste i otkrivene nedostatke graditelj je morao otkloniti u zadanom roku, na vlastiti trošak, a ako to nije učinio plaćao je kaznu od 1000 kruna tjedno. Svima je zato bilo u interesu da se radovi završe u zadanim rokovima i što kvalitetnije. U opisima materijala koji će se upotrijebiti u gradnji često je provincijalno vodstvo tražilo kvalitetniji materijal bez obzira na cijenu, što se pokazalo opravdanim. Stoga je završni obračun, bez unutarnjeg uređenja narastao na cc. 400.000 kruna, ali je zato zgrada samostana i crkve sagrađena zaista vrlo dobro i solidno te danas uljepšava ne samo Ulicu kralja Tomislava u kojoj stoji, nego i grad Đakovo. A već cijelo stoljeće ispunjava funkciju za koju je i sagrađena.

O izgledu kompleksa pisao je i biskup Voršak u Okružnici koju je uputio svećenstvu i vjernicima pozivajući ih u ime Samostana na blagoslov crkve. On piše: “Ovaj novi samostan, nalazi se na uglu dviju ulica, a zidan je, kako vještaci kažu, u empire – slogu. Impozantna je to građevina, s visokim prizemljem na dva kata, s vješto i ukusno izrađenim pročeljem i s visokim tzv. mansardnim krovom. A, kako je na kraju, a u spoju sa samostanom dograđena oveća crkva sa zvonikom, (…) sačinjava samostan i crkva skladnu slikovitu cjelinu.”

Odmah je bila planirana i ograda oko samostana i crkve, ali je građena nekoliko godina kasnije. Po propisu Kr. kotarske oblasti u Đakovu, od 24. rujna 1908. “fasada ograde pred novosagrađenom crkvom ima se izvesti prema priloženom nacrtu, dočim ona oko samostana, po ispravcima kr. kot. oblasti. Podnožje za prvu ogradu ima biti zidano 0.80 m visoko a na njega će se postaviti ukusna željezna pletena ograda. (Ona je 1998. godine ne baš sretno izmijenjena). Ograda oko samostana ima biti 1.30 m visoko zidana, ožbukana i proviđena fasadom odgovarajućom slogu zgrade, a na ovu ima se postaviti 1.0 m visoka blanjana hrastova ograda.”

3. Unutarnje uređenje crkve

Ima četiri oltara – glavni i dva pokrajnja oltara, te oltar sv. Antuna na ulazu u crkvu. Unutrašnjost je jednostavna, ali svijetla i prijatna, unosi mir i potiče na sabranost. Uređenje je trajalo nekoliko godina i zahtijevalo je dodatna financijska sredstva. Oltari su drveni, obojani, ukrašeni pozlaćenim anđelčićima, cvijećem, lišćem i viticama.

Na glavnom oltaru je slika Presvetog Srca Isusova, zaštitnika crkve. S desne strane je kip sv. Franje, a s lijeve kip sv. Klare. Kipovi su drveni u stilu oltara, ali je ostalo nepoznato tko ih je izradio i gdje. S desne strane je oltar Marije Majke divne (Mater admirabilis), a s lijeve strane oltar sv. Josipa. Oltare, propovjedaonicu i Križni put izradila je radionica Martiner iz Grödnera, Tirol - Herzoglicher Kammerlieferant Franz Martiner, Bildhauer und Altarbauer, St. Ulrich, Gröden, Tirol (Östereich).

Slike je izradio umjetnik Josef Kastner iz Beča. Slike su dopremljene iz Beča 5. travnja 1909. i postavljene na oltare 10. travnja. Već 1906. godine radionica Martiner poslala je u Đakovo svoju ponudu za unutarnje uređenje crkve, kao i katalog radova, a vlasnik radionice bio je spreman doći i u Đakovo da se na licu mjesta dogovori te da on osobno vidi kako izgleda crkva u koju treba staviti oltare. Uslijedila je pismena komunikacija te je uprava provincije odlučila povjeriti unutarnje uređenje ovoj radionici, a izradu slika za oltare umjetniku Kastneru iz Beča.

Postavlja se pitanje zašto nije zastupljen nijedan domaći umjetnik. Vjerojatno je prevladala činjenica da je s. M. Radegunda, tada najodgovornija sestra u provinciji, bila rođena Austrijanka i vjerojatno imala više poznanstva u Austriji. Oltari su bili gotovi i postavljeni za dan blagoslova crkve 14. rujna 1908., ali slike nisu bile gotove, pa je taj dan glavni oltar krasio kip Presvetoga Srca Isusova. U oltare su po crkvenim propisima stavljene moći svetaca.

Klupe su nabavljene tek 1920. godine. Prve klupe koje su bile u crkvi bile su premalene za toliki prostor. One su još danas u funkciji i nalaze se u kapelici sestara u Zagrebu, na Vrhovcu. Druge klupe koje su bile u funkciji sve do 1979. bile su vrlo jednostavne, ali funkcionalne. Tada su darovane župnoj crkvi sv. Ane u Radikovcima, kod Donjeg Miholjca i nekim manjim crkvama. Zašto nisu napravljene kako je bilo predviđeno nacrtom, ne zna se. Vjerojatno su bile preskupe.

Crkva je nekoliko puta obnavljana, ali su oltari zadržali uglavnom prvotni oblik. Oltar sv. Antuna je doživio najveće promjene. S vremenom su se našli dobročinitelji pa su izrađeni prozori, lijepi veliki vitraji. U svetištu s desne strane je prozor sa slikom Gospe Lurdske, a s lijeve sa slikom sv. Terezije Avilske. Kod oltara sv. Josipa veliki je prozor s prizorom Rođenja Isusova, a kod oltara Majke Božje slika Uskrsnuća Kristova.

Uzduž crkve su još sa svake strane po dva prozora – vitraja: Ukazanje Srca Isusova Margareti Mariji Alacoque i Pohođenje Marijino, a na drugoj strani sv. Franjo pod križem i jedan manji prozor s liturgijskim znakovima. Na dnu crkve su također dva mala vitraja simbola Euharistije, janje i pelikan. Vitraji su izrađeni u staklarskoj radionici u Innsbruck-u (Tiroler Glasmalerai – Innsbruck). Prozori su postavljeni 1914./15. godine, a posljednji iza 1920. godine.

Prošlo je preko trideset godina od gradnje crkve kad je samostan sakupio financijska sredstva za nove orgulje. Samostanska kronika bilježi da je to ponajprije zasluga preč. Rudolfa Šverera, kanonika i rektora samostana. On je povremeno darovao novac za gradnju orgulja, a svojim utjecajem je djelovao i na druge darovatelje koji su pomogli ovu nabavu. Orgulje je sagradio domaći majstor Josip Majdak iz Zagreba. Dispoziciju je izradio o. Anzelmo Canjuga, kapucin, poznati skladatelj. Imaju tri manuala, 28 registara i potpun pedal. Vanjski oblik odgovara stilu crkve i oltara. Kolaudacija je održana 2. svibnja 1942. godine. Tom prigodom je održan i svečani koncert na kojem je uz zbor sestara nastupio i vrlo dobro uvježban dječji zbor. Uz s. Rafaelu Franc, samostansku organisticu počastili su ovu svečanost svojim nastupom čuveni profesor glazbe na zagrebačkom konzervatoriju Franjo Dugan, spomenuti o. Canjuga, dr. Pero Ivanišić, đakovački kanonik i kompozitor, o. Kamilo Kolb, franjevac i skladatelj. Pod njihovim umjetničkim vodstvom došla je do izražaja sva ljepota i mogućnosti novih orgulja. Posljednju obnovu učinio je graditelj orgulja Marko Rastija iz Zagreba sa suprugom Janom 2004. godine.

Prva tri zvona stigla su iz Ljubljane. Salivena su u radionici Glocken und Bronze Giesserei Max Samassa, Laibach. Dopremljena su u Đakovo 23. lipnja 1908. Zvono Presvetog Srca Isusova teško 400 kg, Prečistog Srca Marijina 200 kg i svetog Josipa 120 kg. Nije poznato je li na njima bilo kakvih ukrasa ili teksta. Zvona su svečano ušla u Đakovo, na kolima iskićenima sagovima i cvijećem. Već ih je u Ljubljani blagoslovio nadbiskup Anton Jeglič. Na toranj su uzdignuta 1. kolovoza u 11 sati prije podne i za podnevni Angelus po prvi put je njihov skladni zvuk odjeknuo preko krovova, polja i šuma. Ova su zvona oduzeta u ratne svrhe 1916. godine. Zato je 1920. godine nabavljeno novo manje zvono. Izliveno je u Zagrebu, ali ljevač nije poznat, a izliveno je od prvog samostanskog zvona iz 1867. i kućnog zvona konvikta iz 1907. Morala su se upotrijebiti i sva manja i veća zvona koja su se našla u kući, a za ostatak materijala i za lijevanje pobrinuli su se ing. Slavo Majcen i njegova supruga Jelva. Teško je bilo100 kg. Blagoslovio ga je biskup Antun Akšamović. To zvono je darovano crkvici sv. Ivana Krstitelja u selu Pisak pokraj Đakova, 19. lipnja 1979. godine.

Sadašnja zvona nabavljena su pri obnovi crkve 1979. godine. Izlivena su u radionici Glockengiesserai Gebrüder Bachert, Bad Friedrichhall – Kochendorf, Njemačka. Bilo ih je vrlo teško dobaviti u Hrvatsku. Na carinarnici u Osijeku bilo je velikih teškoća i skoro su bila vraćena natrag. Nakon više intervencija s raznih strana stigla su sasvim tiho u Đakovo 8. lipnja 1979. i sutradan popodne u 14,30 sati podignuta u toranj. Blagoslovio ih je najprije preuzvišeni biskup Ćiril Kos, a kad je počelo dizanje prvog zvona spustila se jaka kiša uz sijevanje i grmljavinu. Tjednima prije toga nije bilo kiše i ovo je bio kao znak s neba. Kad je treće zvono smješteno na mjesto istog se časa nebo razvedrilo. Neki prolaznici promatrajući dizanje zvona govorili su: „Ovo je za pamćenje!“. Prvo zvono ima ton „B“ i teško je 400 kg, promjera 90 cm, a nosi natpis „Presveto Srce Isusovo, uzdam se u te!!“. Drugo zvono ton „DES“ 220 kg, promjer 73 cm s natpisom Prečisto Srce Marijino, budi naše spasenje!». Treće zvono ton „F“,120 kg, promjer 59 cm s natpisom „Sveti Josipe, moli za nas!“

4. Obnove samostanske crkve

Prvi put je crkva obojana u srpnju 1941. godine. Boje su bile slične današnjima. Tom je prilikom promijenjena i električna rasvjeta. Na stupovima umjesto običnih žarulja sa štitnikom postavljene su svjetiljke u obliku svijeća s mliječnim staklom.

Za svoj zlatni jubilej, 1958. godine, crkva je bila temeljito obnovljena. Radovi su trajali tri mjeseca, a svojim savjetima pomogao je osobito dr. Ivan Rogić, kanonik iz Đakova. Obojana je bila diskretnim duginim bojama i obnovljena rasvjeta koja je bila stavljena 1941. godine.

Zatim je došao Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) koji je donio nove liturgijske odredbe te ih je trebalo primijeniti u praksi. Zato je 1968. godine uklonjena pričesna ograda, stavljen novi drveni oltar prema puku kao i drveni ambon. Godine 1972. uveden je u crkvu razglas. To je izvela firma Strässer iz Njemačke, a sve pripremne radove izvele su sestre same. Te se godine obilježavala stogodišnjica dolaska sestara u Đakovo pa je i to bio povod da se crkva dijelom renovira.

Temeljita obnova učinjena je 1978./79. godine. Nadzor nad tim radovima preuzeo je ing. Davorin Stepinac iz Zagreba u suradnji s ing. Vladom Kranjcom iz Đakova, a savjetima je pomagao i dr. Anđelko Badurina, franjevac trećoredac iz Zagreba. U biti se nije ništa promijenilo. Prilagođeno je samo novim crkvenim propisima i osobito se pazilo da se u stilu crkve ništa ne mijenja, te da se novi dijelovi neprimjetno uklope u stare dijelove. Svetište je prošireno, a dio pričesne ograde stavljen je na kor. Postavljen je novi kameni pod, kamenom iz Posušja, s novim podnim grijanjem. Umjesto drvenog postavljen je nepomični kameni oltar, drveni ambon i sjedala. Oltari, slike, prozori – sve je temeljito očišćeno. Sve su radili domaći majstori iz Zagreba, Đakova i Strizivojne. Tada je uklonjena propovjedaonica, a kip Dobroga Pastira koji je krasio njezin vrh dobio je drugo mjesto u crkvi. S pokrajnih oltara uklonjene su oltarne mense i donji dijelovi, tako da oltari sada stoje na zidu. To baš nije sretno rješenje. Nakon obnove u lipnju 1979. biskup Ćiril Kos je obavio posvetu crkve. U tom obliku crkva čeka novu obnovu za stogodišnjicu gradnje .

Obnovljene su i orgulje, a obnovu je izveo majstor Manfred Pütthoff iz Freiburga, Njemačka, a 2004. temeljito ih je obnovio Marko Rastija iz Zagreba.

Kroz dva svjetska rata, u potresu 1964. i u nedavnom Domovinskom ratu ni crkva nije ostala pošteđena. U Prvom svjetskom ratu ostala je bez ijednog zvona, u Drugom je od eksplozija i pucnjeva različitog oružja bila dosta ispucana, u potresu je u orguljske svirale napadalo mnogo maltera, a najteže je nastradala 4. travnja 1992. U 6 sati i 12 minuta dobila je direktni pogodak topovske granate ispaljene iz Bobote. Granata je pala na crkveno krovište pokraj tornja i doslovce raščijala gredu. Sreća nitko nije stradao iako je u tijeku bila sv. Misa i crkva bila puna sestara i vjernika. Poduzeće “Energa” iz Đakova besplatno je popravilo štetu, a Samostan je nabavio materijal.

Projektant i nadzorni inženjer Predrag Rechner i s. Lovorka Jukić

 Posljednja velika obnova i restauracija crkve izvršena je 2008. godine.

U okviru ovih radova, obnovljeni su razglasni uređaji, osuvremenjena je rasvjeta, oličeni zidovi, uveden uređaj za prozračivanje, sanirana vlaga zidova uz prilazno stubište, te vanjskom zaštitom zaštićeni su stoljetni vitraji.

Restauriranje glavnoga oltara Presvetoga Srca Isusova, titulara crkve izvršila je tvrtka za uređenje crkvenog interijera, kipova i skulptura, “ars sacra 1875. Ferdinand Stuflesser” iz Italije, na čelu s Filipom Stuflesserom.

Završetak temeljne obnove samostanske crkve Presvetog Srca Isusova u Đakovu obilježen je u nedjelju, 25. siječnja 2009. svečanim euharistijskim slavljem i blagoslovom, koje je predvodio mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup i metropolit đakovačko – osječki. Detaljnije o ovoj obnovi piše arh. Rechner Predrag u slijedećem članku. 

[Početna] [O nama] [Suradnja] [Graditeljstvo] [Izdavaštvo] [Poveznice] [Novosti]

© Gafos d.o.o. - Sva prava pridržana
Zadnja promjena: 14/05/10 01:00